Pregled javnih politika: upravljanje Internetom

Izraz „upravljanje Internetom” odnosi se na procese koji utiču na to kako se rukovodi Internetom. Prošli i budući uspeh Interneta kao otvorene i pouzdane platforme za inovaciju i osnaživanje zavisi od decentralizovanog, kolaborativnog i višeakterskog pristupa upravljanju Internetom.

Uvod

Način na koji se upravlja Internetom je predmet mnogih debata od njegovih najranijih dana. Način na koji različite grupe aktera sarađuju na rukovođenju ovog važnog globalnog resursa ima uticaj na prirodu Interneta kao pouzdane globalne platforme za inovaciju, kreativnost i slobodu izražavanja. Internet je decentralizovana mreža mrežâ i oni koji zavise od njega pomažu definisanju njegove politike.

Dok se Internet razvio iz brojnih istraživačkih projekata finansiranih od strane vlada, pojedinci sa univerziteta i organizacije iz privatnog sektora sproveli su najveći deo njegovog ranog razvoja. Od samog početka, rukovođenje Internetom i globalnim resursima Interneta (na primer Sistem imena domena) se snažno oslanja na koordinisanje odozdo naviše i na direktno učešće onih koji su zainteresovani i na koje utiču odluke u vezi sa njim.

Vremenom, ovaj decentralizovani pristup rukovođenju, koji pokreće zajednica, podržao je veliki rast i inovaciju koja je definisala uspeh Interneta i pokazuje rane izbore u dizajnu koje je napravila tehnološka zajednica pri usvajanju i implementaciji standarda Interneta. Do 2005. godine, ono što se označavalo kao privatna koordinacija odozdo naviše preraslo je u „višeakterski” model upravljanja Internetom koji danas postoji.

Ključna razmatranja

Decentralizovana priroda Interneta znači da ne postoji jedna, centralna vlast koja ima kontrolu nad upravljanjem Internetom. Umesto toga, Internetom se upravlja kroz saradnju i na decentralizovani način, što omogućuje da se problemi reše na nivou koji je najbliži njihovom poreklu.[1] U ovom kontekstu, sistem decentralizovanog donošenja odluka u vezi sa Internetom sličan je principu supsidijarnosti, [2] po kojem se problemi najbolje rešavaju na nivou gde će se rešenje primeniti.

Rani dani višeakterskog upravljanja Internetom

Dve hiljade treće i dve hiljade pete godine, predstavnici vlada, tehnološke zajednice, civilnog društva i privatnog sektora sastali su se na Svetskom Samitu Ujedinjenih Nacija o informacionom društvu (WSIS), gde su usvojili Tunižansku agendu za informaciono društvo[3]. Tunižanska agenda usvojila je radnu definiciju upravljanja Internetom:

„… razvijanje i primenjivanje deljenih principa, normi, pravila, procedura donošenja odluka i programa koji oblikuju razvoj i upotrebu Interneta koje će vršiti vlade, privatni sektor i civilno društvo u svojim ulogama.”

Ova definicija prepoznaje uloge i odgovornosti svake od višeakterskih grupa i naglašava važnost saradnje pri traženju rešenja u korist rasta i razvoja Interneta; ovo se zove i višeakterski model.[4]

Višeakterski model pokazao se ključnim za razvoj Interneta. Osim toga što ga sve više usvajaju na institucionalnom nivou tela poput Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) i Saveta Evrope, postao je skoro zvanični model za diskusije o raznim problemima. U oblastima poput bezbednosti, privatnosti, povezanosti i ljudskih prava, jasno je da ne postoji jedna tačka gledišta koja može da reši prekogranične i višedimenzionalne probleme. Umesto toga, kolaborativni i višeakterski pristup koji se koristi za rešavanje globalnih problema u vezi sa Internetom, kao što bezbednosni problemi neželjene pošte i botneta, brzo postaje najbolja praksa.

Višeakterska saradnja na globalnom i lokalnom nivou

U pravom duhu saradnje, različite grupe aktera sarađuju bliže nego ikad na rešavanju glavnih problema u vezi sa Internetom. Ovo je značajno jer uspostavlja nivo inkluzivnosti koji tradicionalni oblici upravljanja ne pokazuju često.

Konkretnije, u kontekstu upravljanja Internetom, višeaktersko učešće se odavno pokazalo uspešnim u obliku Foruma za upravljanje Internetom (IGF)[5], godišnje konferencije pod okriljem Ujedinjenih Nacija (UN). IGF nema moć donošenja odluka, ali ima moć da podstakne mišljenja, predloži najbolje prakse, oblikuje razgovore i utiče na politike Interneta na nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou. Nacionalni i regionalni Forumi za upravljanje Internetom su procvetali u poslednjih nekoliko godina i pokazali su se korisnim u deljenju najboljih praksi u konkretnim problemima, uključujući neželjenu poštu, zaštitu dece na mreži i tačke razmene Internet saobraćaja. Takođe su bili korisni u tome da izlože lokalne i regionalne aktere problemima vezanim za Internet i da ih osnaže znanjem o tim problemima u vezi sa Internetom. Štaviše, čest ishod lokalnih Foruma za upravljanje Internetom je razvoj lokalnih dijaloga između aktera koji se nastave nakon samih događaja.

Višeakterski model usvojen je u aprilu 2014. godine za NETmundial sastanak [6] koji je rezultirao donošenjem NETmundial višeakterske izjave u Sao Paulu, neobavezujućeg završnog dokumenta o otvorenom, participativnom procesu odozdo naviše koji uključuje hiljade aktera širom sveta.

Izazovi

Upravljanje Internetom odlikuje se raznovrsnošću aktera, problema i procesa koji su međusobno u dodiru i prepliću se se kroz nadležnosti. Efikasna saradnja u ovom kontekstu treba da prevaziđe brojne izazove.

Upravljanje decentralizovanim procesima

Decentralizovana struktura ekosistema upravljanja Internetom podrazumeva to da se različitim problema pristupa na različitim mestima i da se oni bolje rešavaju na nivou koji je najbliži njihovom poreklu.

Jedan od izazova ovog decentralizovanog pristupa je taj da značajan obim globalnih, regionalnih i lokalnih foruma u kojima se razgovara o problemima zahteva vreme i resurse za praćenje i učešće. Osim ovih sastanaka uživo, višeakterski razgovori između sastanaka i događaja su često intenzivni i zahtevaju vreme i trud kako bi se sve ispratilo i postigli značajni doprinosi.

Mnoge višeakterske grupe pristupaju ovom problemu tako što koordinišu svoje učešće u forumima i inicijativama. Osim toga, neke inicijative i forumi usvajaju politike otvorenih informacija i nude mogućnosti za učešće na daljinu. Otvorenost i dostupnost materijala i onlajn diskusije uz mogućnost učešća na daljinu pomažu da se premoste izazovi decentralizovanih procesa.

Uloga vlada

Jedan od glavnih razgovora u ovom raznolikom i decentralizovanom okruženju je o ulozi vlada. Vlade imaju važne odgovornosti u oblasti javnog interesa, donose propise koji utiču na opšte Internet okruženje i unose važna razmatranja u razgovore. Učešće vlada u dijalozima o upravljanju Internetom je od suštinskog značaja.

Na primer, Tunižanska agenda prepoznaje to da vlade imaju važnu ulogu u izgradnji informacionog društva u čijem središtu su ljudi, koje je inkluzivno i usmereno ka razvoju. Slično tome, Radna grupa za upravljanje Internetom (WGIG) imenovala je niz uloga i odgovornosti vlada, počev od nadgledanja do podsticanja izgradnje sposobnosti i do politika koje promovišu istraživanje i razvoj tehnologija i standarda. [7]

Dva ključna izazova u vezi sa ulogom vlade se razmatraju u Tunižanskoj agendi: potreba da se vlade prilagode raznovrsnosti i mnoštvu glasova u višeakterskom modelu i poimanju koncepta upravljanja koje se ne ograničava samo na vlade, već obuhvata i širi spektar aktera, uključujući aktere koji nisu predstavnici države.

Neka vladina tela su prihvatila višeakterski model upravljanja Internetom kao način da se razviju efikasna, kolaborativna rešenja, kako za globalne, tako i za lokalne izazove Interneta. Međutim, postoje i ona kojima nije baš ugodno u višeakterskom modelu.

Kompleksnost problema

Problemi u vezi sa Internetom mogu da pređu geografske, sektorske i tehnološke granice. Neutralnost interneta i sajber bezbednost, na primer, imaju ekonomske, društvene, pravne i tehničke aspekte i uključuju aktere iz više nadležnosti. Kako bi efikasno pristupili ovim problemima, akteri moraju da imaju širok spektar sposobnosti i znanja, uključujući sposobnost da sarađuju sa stručnjacima iz te industrije, bilo da su donosioci propisa, ljudi iz tehnologije, poslovnog sveta ili državni službenici.

Tehnologija se razvija brzo, ali formalni propisi i pravne procedure se sporo menjaju. Štaviše, tradicionalni modeli donošenja odluka, poput glasanja, za posledicu mogu imati odluke koje su manje pogodne za veći obim legitimnih i razumnih preokupacija, naročito one manjinskih interesa. Potraga za konsenzusom omogućava da su sve zainteresovane strane uključene u donošenje odluka koje će imati efikasne rezultate.

Izgradnja konsenzusa je istorijski bila temelj tehničkog upravljanja, kao što je oslikano u načelu Internet Engineering Task Force (IETF): „Verujemo u približni konsenzus i izvršavanje koda”. Ova kultura je omogućila IEFT zajednici da održi korak za tehnološkim napretkom i da napravi standarde koji će podstaći rast Interneta. Slično tome, institucije koje se bave problemima javne politike, kao što su Internet korporacija za dodeljena imena i brojeve (ICANN), takođe su usvojile konsenzus kao radni metod.

Konsenzus podstiče rešenja koja ispunjavaju različite potrebe brzo rastućeg Internet okruženja i menja strukturu upravljanja od odozgo naniže na odozdo naviše.

Vodeći principi

Ovo su preporučeni vodeći principi za upravljanje Internetom:

1 Otvoreno, inkluzivno i transparentno učešće. Učešće zainteresovanih i informisanih aktera u procesima upravljanja Internetom, sa svojim odgovarajućim ulogama i odgovornostima, potrebno je da bi se osiguralo postizanje kako efikasnih, tako i prihvaćenih rezultata. To takođe omogućava da zainteresovani akteri mogu direktno da učestvuju u radu i imaju pristup njegovim rezultatima.

2 Donošenje odluka na osnovu konsenzusa. Procesi donošenja propisa bi trebalo da budu informisani praktičnim iskustvom i individualnom i kolektivnom ekspertizom raznih aktera. Odluke bi trebalo da se donose u odgovornim procesima zasnovanim na konsenzusu.

3 Zajedničko upravljanje i osnaživanje. Kako bi se osigurala kontinuirana bezbednost, stabilnost i rezilijentnost Interneta, upravljačke strukture i principi bi trebalo da se razvijaju u okruženju snažne saradnje između svih aktera, gde svaki od njih doprinosi svojim veštinama.

4 Pragmatički pristupi zasnovani na dokazima. Razgovori, debate i odluke o upravljanju Internetom moraju imati potporu u  informacijama i zavisiti od objektivnih i iskustvenih informacija.

5 Slobodna volja. U oblasti razvoja tehničkih politika Interneta, slobodna volja znači da uspeh određuju korisnici i javnost, a ne neka centralna vlast.

6 Inovacija bez dozvole. Izvanredan rast Interneta i eksplozija inovacije i upotrebe Interneta koja je usledila je direktan rezultat otvorenog modela povezivanja na Internet i razvijanja standarda. Svako bi trebalo da može da kreira novu aplikaciju na Internetu bez obaveze da dobije dozvolu od neke centralne vlasti. Dogovor o upravljanju Internetom ne bi trebalo da ograniči ili reguliše sposobnost pojedinaca ili organizacija da stvaraju i koriste nove standarde, aplikacije ili usluge.

Današnji ekosistem Interneta zasnovan je na osnovnim načelima samog Interneta i crpi snagu iz uključivanja širokog spektra učesnika koji koriste otvorene, transparentne i kolaborativne procese. Saradnja i udruživanje su i dalje od suštinske važnosti za kontinuiranu inovaciju i rast Interneta.

Dodatni izvori

Internet društvo objavilo je brojne radove i dodatni sadržaj u vezi sa ovom temom. Oni su dostupni i besplatni na veb stranici Internet društva.

> Stranica o upravljanju Internetom koju je objavio Internet Society,

http://www.internetsociety.org/what-we-do/internet-issues/internetgovernance.

> Kalendar upravljanja Internetom, http://www.internetsociety.org/igtimeline.

> Tulkit događaja o upravljanju Internetom, objavio ISOC

http://www.internetsociety.org/blog/public-policy/2015/07/isoc-internet-governance-event-toolkit-bringingdiscussions-people.

> Istorija upravljanja Internetom, http://www.internetsociety.org/history-internet-governance.

> Razvoj Interneta i upravljanje Internetom u Africi

http://www.internetsociety.org/doc/internet-development-and-internet-governance-africa.

[1] Za pregled subjekata uključenih u upravljanje Internetom, pogledati Internet Ecosystem

[2] Supsidijarnost je princip po kojem odluke uvek treba da se donose na najnižem nivou ili najbližem onome gde će imati uticaj. (Cambridge University Press, 2015, http://dictionary.cambridge.org/us/dictionary/english/subsidiarity)

[3] Tunižanska agenda za informaciono društvo

[4] Iako imaju stabilne definicije, izrazi upravljanje Internetom i višeakterstvo mogu biti teže za razumevanje kada se prevedu na druge jezike jer nemaju ekvivalent. Kako bi se upotpunilo razumevanje, preporučuje se da se svako pominjanje ovih izraza dopuni opisom.

[5] Forum upravljanja Internetom

[6] NETmundial

[7] Izveštaj radne grupe o upravljanju Internetom